|
*Rebecca
Sjedila je na ljuljačci dok je Rebecca oko nje trčala u krug. Dawn se vinula visoko u zrak. Hihotala se. Njezina duga, plava kosa lepršala je oko nje.
„Becca, gledaj! Ja mogu letjeti!“- Još jednom je otišla posve visoko. Nije ju bilo starh da će pasti.
Ali Rebecci to više nije bilo zabavno. Ona je uvijek bila na ljuljačci. Rebecca ju je uvijek morala ljuljati sve jače i jače. Bila je ljubomorna. Polako se približila ljuljačci, a zatim gurnula Dawn s nje. Jače nego što je očekivala. Dawn je pala na stup do ljuljačke a zatim ponovo pala na pod. Plač. Nezaustavni plač, Zvučan i tako iritirajuć.
„Oprosti, molim te oprosti!“- ispričavala se, ali Dawn je nije čula od svog tog vrištanja.
Krvarila je. Obilno.
„Oh, ne... Dawn! Čuješ li me?!“- Rebecca je svu svoju snagu usmjerila na nju. Pokušavala ju je podići na noge. Dawn je sada bila potpuno biljeda.
Nakon truda, muke i kajanja Rebecca je ostala bespomoćno stajati pokraj nje. A zatim se dogodilo čudo. Dawn se ustala i plačuči krenula prema kući. Nije imala niti jednu ranu, niti jedan ožiljak. Na njoj nije bilo znakova da je ikad prije krvarila. Lice joj je bilo rumeno.
„Dawn?“- zaustavila ju je i primila za ruku -„Nećemo nikome reći za ovo. OK?“- zagrlila ju je, oba dvije još uvijek jecajući.
Bila je sve bliže i bliže. Oh, kako li je samo prekrasna. U bijeloj, raskošnoj haljini koja joj je savršeno klizila niz tijelo. Duge plave kose i očiju prodorno plave boje baš kao iz morskih dubina. Ali, ali, gdje je? Kamo je otišla? Ne, vrati se! NEEEEEE!
Probudila sam se oblivena znojem. Dawn je stajala pored mene, brišući moje čelo maramicom.
„Isti san?“- nježno me pogledala.
„D...Da...“- bila sam umorna i iscrpljena.
„Znaš, na kraju si jako vrištala, zvučala si posve izbezumljeno. Možda bismo trebali reći tati...“
„Ne!“- prekinula sam je-„ Ne, nikako! Znaš da se uvijek uzruja kad pričamo o mami.“
Uzdahnula je. –„I? Kako je izgledala?“- na usnama joj se ocrtao osmjeh.
Nekad sam ju sanjala. Ušuljala bi mi se u san, a zatim nestala. Dawn je uvijek voljela slušati moje snove. Sklupčale smo se jedna uz drugu. Čula sam ju kako diše. Mirnim, spokojnim ritmom. To me je umirivalo, davalo mi snagu da ostanem budna.
Pričale smo još dugo u noć sve dok nije svanulo. Bile smo iscrpljene od neprospavane noći.
Nakon protezanja u krevetu, ustala sam se i krenula prema kuhinji. Tata je već otišao u ministarstvo.
Štapićem sam dozvala pahuljice i na brzinu doručkovala. Dawn je polako silazila stepenicama.
„Jesi dobro?“- upitala me, pospanim glasom
Kimnula sam glavom i krenula prema vratima.
„Kamo češ?“
„Idem se nać s Kay.“
„Ah, dobro.“
Dawn nije bila previše društvena osoba. Za razliku od mene, koja sam oduvijek bila vrckasta i vedra.
Kaycee me već čekala na dogovorenom mjestu. Ja sam kasnila. Kao uvijek.
„Hej! Ajme, kako se dugo nismo vidjele! Prošla je cijela vječnost!“- zatrčala se prema meni.
„Zapravo prošla su dva mje...“- nisam uspjela dovršit rečenicu. Kaycee se već obrušila na mene.
„Oh, tako si mi nedostajala! Ima li što novog? Čitaš li Dnevni prorok?“ – znala sam da joj ja nisam nedostajala. Nedostajao joj je magični svijet.
Oba dvije živimo u bejzačkim nasejima Njezini roditelji i jesu bejzaci koji se teško mire s tim što je ona vještica, na svoju tetu. Njena joj obitelj brani ikakvu komunikaciju s magičnim svoijetom dok je kod njih na ljetnim i božičnim praznicima. Moja obitelj je potpuno čistokrvna. Ali mi ipak živimo u malom naselju nadomak Londona, koji je potpuno ne magičan. Tata se svaki dan apartira u Ministarstvo.
„Oh, još samo ovaj vikend! I onda se napokon vraćamo u Hogwarts.“- Kaycee su se oći zacaklile. Voljela je Hogwarts više od ičega.
*Dawn
Popela sam se na kat u našu sobu. Legla sam na krevet skljupčana pod dekom. Krevet mi se činio tako prazan i hladan kad nije bilo Becce. Mi smo imale samo jedna drugu. Naravno, bila je tu i Kaycee. Voljela sam ju, ali nisam provodila puno vremena s njom. Nisam uživala biti s ljudima. Osim s Beccom, naravno. Ona je uvijek bila tu. Nikad nije otišla od mene i nikad neće, nadam se.
Kroz otvoreni prozor iznad moje glave uleti val hladnog povjetarca koji mi zamrsi kosu. Povukla sam se još dublje u deku, pokušavajući se zaštiti od hladnoće. Makla sam deku s sebe i pogledala kroz prozor. Bilo je tmurno, oblačno i kišno, naravno. Uvijek je bilo tako. S malog prozorćića mogla sam vidjeti crvene krovove kuća u daljini. Bili su oni jedina sretna prilika na ovoj slici. Omamljeno sam se digla s kreveta, dozivajući moju odjeću po sobi. Bilo je jako teško razabrati čija je Beccina, a čija moja odjeća. Obukla sam kestenjasti pulover i stare traperice, te jedne od mojih šest Converse cipela. Ovaj put sam obukla crne, da se čvrsto uklapaju u crnu sliku Londona. Bacila sam svoju pidžamu na krevet, stavlajući je ispod jastuka. Pojurila sma predvorjem i izletjela na ulicu.
Trgovina je bila puna. Uglavnom su to bile bakice i poneki dječak ili djevojčica koji su nosili kruh ili novine. Pojurila sam trgovinom tražeći mlijeko i žvake. Bilo je to jako čudno kako se nikako nisam mogla snalaziti bez magije- jer sam čak i stvari tražila s magijom. Napokon sam našla mlijeko, zadnje koje je ostalo na polici. Potčala sam do police, već ispruživši ruku. Iznenadno se s druge strane pojavi neki dečko koji uhvati mlijeko prije mene.
„Hej!“-viknula sam. Svi su se ljudi okrneuli pogledavši u mene. On je stao, ukipljen, a njegova crna kosa lelujala je po zraku.
„Oprostite gospođice?“-pogledao me je. Bio je negdje moje godine. Skočila sam mu na ruku i uhvatila mlijeko.
„Prva sam ga uzela!“-viknula sam živčano. Tog je tjedna našeg tatu njegov šef isprovocirao, tako da sam već bila na rubu živaca. On je okrenuo glavu u stranu i odmjerio me pogledom.
„No dobro. Ne trebamo biti bezobrazni već u rano jutro.“-rekao je svojim dubokim glasom. Činio se tako blaženo smirenim. Pružio mi jemlijeko bez trnuke oklijevanja. Posramila sam se i obećala si da ću sljedeći put biti malo blaža.
„Hmm... pa hvala.“-zahvalila sam mu i nasmijala mu se. Njegove crte lica bile su tako savršene- poput onih dečkiju kakve opisuju u kojekakvim ljubavnim romanima. Bojala sam se da ovo nije još jedan takav moj roman.
„Što se dogodilo?“-upitao me je bez srama. Nakašljala sam se. On je okrenuo glavom gledajući ravno u moje oči.
„Pa da.“-nastavio je,“Što je bilo kad su živci nastupili već u rano jutro?“-rekao je zadržavajući onaj smiješak.
„Oprostite.“-mucala sam,“Ali ti, hmm, vi,“-izigravala sam pristojnost-„očekujete da bih ja trebala pričati o svom danu nekom strancu iz trgovine?“
On je stao izbezumljen.“Ah, pa valjda ne. Želim vam ugodan dan.“-rekao je češući se po tjemenu.
„Hej, hej, hej, čekaj!“-doviknula sam mu uhvativši ga za lakat.“Ne možeš samo tako otići.“
„Ah, pa moram.“-uzdahnuo je-„Moram trčati do druge trgovine kupiti mlijeko.“
Pomeškoljila sam se na trenutak razmišljajući o svemu ovome.
„Ja se duboko ispričavam.“-rekla sam mu. Izvadila sam mlijeko iz svoje košarice i stavila ga u njegovu.
„Ne... ti ne trebaš...“-pokušao je nešto reći, ali ja sam već izletjela iz trgovine.
|
